Sindrom iritabilnog crijeva (SIC) vrlo je česta bolest i smatra se da je zahvaćeno oko 3 % do 20 % ukupne populacije. Prevalencija nekonstipacijskog oblika je oko pet posto. Tu prevladavaju žene u omjeru od 2:1 iz, za sada, nepoznatih razloga.
SIC je važna bolest upravo zbog svoje učestalosti u općoj populaciji i zbog značajnog utjecaja na život oboljelih. Veliki je utjecaj SIC-a na korištenje zdravstvenih kapaciteta s obzirom na to da se oboljeli često obraćaju liječnicima. Sve to utječe na smanjenje radne učinkovitosti. Iako samo dio oboljelih (50 % do 70 %) zaista odlazi liječniku, procjenjuje se da se u SAD-u godišnje izvrši oko 3,5 milijuna ambulantnih pregleda zbog simptoma SIC-a.
Uzrok SIC-a nije poznat. Za sada je poznato da su uključeni brojni patogenetski mehanizmi te iako nema tipičnih biomarkera, jako su izraženi fiziološki poremećaji.
Jedan od najvažnijih poremećaja je promijenjen motilitet probavne cijevi. Ubrzan i usporen rad crijeva može biti izražen u različitim podtipovima bolesti. Također je utvrđeno da osobe sa SIC-om imaju drugačiju percepciju boli. Njihov mozak drugačije reagira na prijenos boli s periferije, zato se kaže da kod oboljelih postoji visceralna hipersenzitivnost. Nedvojbeno je utvrđen poremećaj serotoninergičkog sustava kod nekih bolesnika, a smatra se da i genetski čimbenici mogu biti relevantni.
U posljednje vrijeme jedno od najintrigantnijih područja u SIC-u jest utjecaj upale, odnosno psihoimunoloških zbivanja u organizmu. Psihosocijalni čimbenici imaju značajnu ulogu u nastanku bolesti i poznato je da osobe s povišenim stupnjem anksioznosti i depresije češće razvijaju SIC.
Tradicionalan način liječenja SIC-a bio je orijentiran na liječenje simptoma. Kako neku bolest bolje upoznajemo, jasnija nam je njezina patogeneza, tako da se i liječenje sve više odmiče od onog zasnovanog na liječenju simptoma prema onom zasnovanom na liječenju uzroka. Nekoliko je područja na kojima se intenzivno radi kod nekonstipacijskog oblika SIC-a, što bi nas moglo približiti uzročnom liječenju SIC-a.
Jedno od najzanimljivijih područja je utjecaj gastrointestinalne flore u patofiziologiji SIC-a. Nedvojbeno je utvrđen poremećaj u sastavu crijevne flore kod oboljelih od SIC-a. Na temelju izdisajnih testova i pozitivnih nalaza bakterijskih kultura iz crijeva, došlo se do pretpostavke da bi određeni antibiotici, a također i probiotici, mogli imati pozitivan učinak u liječenju SIC-a.
Od antibiotika najviše se spominje rifaximin koji je specifičan jer se minimalno resorbira u probavnom traktu. Radi se o antibiotiku širokog spektra, a njegova je učinkovitost dokazana u ispitivanjima TARGET 1 i TARGET 2. Ukratko, rezultati tih ispitivanja pokazali su statistički značajno smanjenje ukupnih simptoma kod oboljelih (41 % vs. 31 %) u odnosu na placebo. Također je značajno bilo smanjenje nadutosti.
Od tradicionalnih lijekova koji se mogu koristiti svakako treba spomenuti spazmolitike iz skupine antikolinergika. Kod tih lijekova nuspojave mogu ponekad biti značajnije izražene, tako da njihova štetnost može biti veća od koristi.
Kod težih oblika dijarealnog SIC-a moguća je primjena alosetrona, antagonista 5-hidroksitriptamin-3 (5-HT3) receptora, ali nužan je oprez zbog jakog zatvora pa čak i mogućeg nastanka ishemijskog kolitisa. Često se primjenjuju antidepresivi iz skupine inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI) i triciklički antidepresivi, ali treba imati na umu da triciklici mogu djelovati konstipacijski, a SSRI antikonstipacijski.
Neke nove supstance koje bi u dogledno vrijeme mogle ući u primjenu su asimadolin i triptofan hidroxilaza-1 inhibitor LX1031. Asimadolin je agonist kappa opioidnih receptora koji djeluje periferno i potencijalno može regulirati prenaglašenu visceralnu preosjetljivost. Njegova se primjena očekuje kod bolesnika s nekonstipacijskim oblikom SIC-a koji imaju izražene simptome bolnosti.
LX1031 inhibira triptofan hidroksilazu, enzim koji je zadužen za sintezu serotonina. Njegov je učinak uglavnom periferni i na taj način smanjuje koncentraciju serotonina u crijevima. Zanimljivo je da je kao biomarker korištena urinska razina 5-hidroksiindoloctene kiseline (metabolit serotonina) i njezina se razina smanjivala kako su se poboljšavali simptomi SIC-a.
Na kraju, može se zaključiti da iako sve bolje razumijemo patofiziologiju SIC-a, liječenje se i dalje temelji na otklanjanju simptoma s mogućim naznakama djelovanja na uzrok, za sada putem primjene antibiotika i/ili probiotika.
Literatura: